Željezni šiljak (duž. 26,1 cm) dugog koplja slučajno je pronađen 1999. god. prilikom građevinskih radova u dvorištu obitelji Majcen Ivana u Sračincu (Gustava Krkleca 4). Mjesto nalaza je gotovo na obali tzv. Potoka, nekadašnjeg dravskog rukavca, i u neposrednoj blizini prijelaza ceste preko tog vodotoka. Šiljak se danas čuva u Gradskom muzeju Varaždin.
Povijesne okolnosti
Zanimljivo je kako do ovog, u Sračincu nije bilo javnosti poznatih arheoloških otkrića. Samo se selo prvi puta u pisanim dokumentima spominje tek 1543. god. Popis za kraljevski porez selo naziva Srachyncz arcis Warasdiensis, tj. Sračinec tvrđe varaždinske.
Prva osmanska provala u neposrednu okolicu Varaždina vezana je uz sultana Sulejmana Veličanstvenog i njegovu drugu opsadu Beča 1532. god. Nakon neuspješnog pohoda, sultanova se vojska vraćala Štajerskom, Podravinom i Posavinom prema istoku. Što se tada dogodilo, najbolje opisuju riječi R. Horvata koji kaže: „Iza Zavrča kod grada Vinice uđe Sulejman 23. rujna 1532. u Hrvatsku. Od straha pred Turcima utekoše bijedni seljaci iz sela na Varaždinskom polju u obližnje šume, a mnogi se zakloniše i u unutarnji (utvrđeni) grad Varaždin. Tkogod da je ostao kod kuće, toga su Turci zarobili i sa sobom odvukli.“.
Sljedeća važna godina je 1552. Tada su Osmanlije, pod zapovjedništvom Ulamabega, prodrle duboko na zapad i proširile svoje posjede sve do Virovitice i Čazme. Borbe oko Varaždina vodile su se u rujnu i listopadu. Osmanska je vojska iz svog tabora kod Biškupca povremeno pljačkala i palila okolicu grada te se pripremala za daljnji pohod na zapad, međutim, zajedničkim su je snagama porazile čete bana Nikole Zrinskog i baruna Luke Sekelja.
U međuvremenu se u političkom i obrambenom smislu na teritoriju današnje Hrvatske formirala Vojna krajina čiji je slavonski dio od 1595. do 1731. god. imao sjedište u Varaždinu. Osim naoružanog seljaštva, na prostoru krajine borili su se i srednjeeuropski plaćenici, tzv. Landsknechte, zatim konjanici i pješaci s puškama (arkebuziri i mušketiri) kao i husari i haramije. Upravo su navedene pješačke snage koristile duga koplja kao svoje osnovno oružje. Obzirom na ove okolnosti, moguće je pretpostaviti kako je samo koplje bilo proizvedeno u današnoj Austriji.
Kako se koplje koristilo
Iako se povremeno javlja i u ranijim razdobljima, tek formiranjem švicarske vojske tokom 14. i 15. st., dugo koplje dobiva značajno mjesto u vojnoj taktici. Švicarci su bili naoružani dugim kopljima, a funkcija im je bila stvoriti što gušću i ubojitiju skupinu kako bi olakšali svojim suborcima s puškama fitiljačama (arkebuza) da salvama napadaju neprijatelja. Duga su koplja također imala veliku ulogu u borbama protiv konjice. Okruženi arkebuzirima, kopljanici su tvorili kompaktne borbene formacije tzv. ježa. Koplja su iz prva tri do četiri reda bila uperena prema neprijateljskoj konjici, dok je ostatak bio spreman stati na njihovo mjesto.
Zaključak
God. 1999. prilikom građevinskih radova u dvorištu Majcen Ivana u Sračincu slučajno je pronađen željezni kovani šiljak koplja. Nakon analize zaključeno je da se radi o šiljku dugog koplja, tzv. pike.
Ovo je oružje bilo široko rasprostranjeno u zapadnoj i srednjoj Europi tokom kasnog srednjeg i ranog novog vijeka, a koristile su ga pješačke vojne jedinice najčešće boreći se u tzv. formaciji ježa. Sudeći prema dostupnim povijesnim podatcima, ovaj je šiljak najvjerojatnije u Sračinec dospio tokom višemjesečnog boravka Turaka Osmanlija u okolici Varaždina 1552. god. Tada je velik broj sela u varaždinskoj nizini popaljen i opljačkan, a među njima i Sračinec. Kako je šiljak nađen u blizini nekadašnjeg Potoka, možda se ovdje dogodio neki manji sukob s Osmanlijama. Dodatni argument za datiranje ovog nalaza u 16. st. je postupno oblikovanje Slavonske vojne krajine čije su sjedište i glavna oružana bili u Varaždinu. Velika koncentracija vojske i oružja te blizina krajnje zapadne granice osmanskih posjeda morali su ostaviti materijalne tragove. Jedan od njih je svakako i ovaj šiljak.
Autor: Martina Matijaško, dipl. arh., prof. pov.
